Moj navijački put s Hajdukom započeo je davne 2004. godine na gostovanju u Koprivnici, kada sam prvi put gledao Bijele uživo. Tu je počelo moje navijačko ludilo koje traje i danas.
Prvi Poljud, 7. travnja 2010., dan prije mog 22. rođendana, bio je više od odlaska na stadion. Bio je to dolazak kući. Tada sam shvatio da Hajduk nije hobi. Nije razonoda. Nije vikend-zabava. Hajduk je doručak, ručak i večera. Hajduk je raspored mog života, nešto što me puni, nosi i gura naprijed.
Kao navijaču s invaliditetom, put do tribine nikada nije bio jednostavan. Odlazak na utakmicu za mene ne počinje na blagajni i ne završava na stadionu. On počinje danima ranije — organizacijom prijevoza, provjerom pristupa, dogovorima i planiranjem svakog detalja. Sve ono što se drugima podrazumijeva — meni i nama je proces.
Kroz sve te godine putovanja, kroz gostovanja po Zagrebu, a kasnije i diljem Hrvatske, prošavši gotovo sve stadione HNL-a, upoznao sam ono najvrjednije — ljude. Upoznao sam strastvene navijače s invaliditetom iz cijele Hrvatske. Različite sudbine, različite životne priče, ali ista ljubav. I možda je to subjektivno, ali govorit ću iz srca — oni koji se najviše daju za klub, koji ga najdublje žive, to smo mi navijači Hajduka. Ne zato što želimo poseban tretman nego zato što za nas ništa oko Hajduka nije lako — ali je sve vrijedno.
Godinama je postojao još jedan veliki problem, a to je dolazak na Poljud. Sve do 2023. godine navijačima Hajduka s invaliditetom koji nisu iz Splita bilo je izuzetno teško doći do mjesta na stadionu. Karte za invalidski sektor bile su rijetke i gotovo nedostupne ako nisi lokalno vezan uz Split. No, od kolovoza 2023., od europskih utakmica protiv PAOK-a, situacija se — hvala Bogu — počela popravljati. Danas je puno lakše doći do invalidskih karata i ta promjena za nas znači ogromno olakšanje.
Mi ne dolazimo da nas se vidi. Dolazimo jer ne znamo drugačije. Jer smo tu i kad se gubi, i kad boli, i kad je najlakše odustati. Možda sjedimo, možda ne skačemo, ali dajemo se jače i više nego mnogi koji hodaju.
Svaki napad živimo u tijelu, svaki gol u prsima, svaku pobjedu i poraz nosimo kući i zato posebno boli jedna ironija koju svi mi na kolicima jako dobro znamo: jedini stadion na kojem je invalidski sektor smješten na gostujućoj strani jest naš Poljud. A kada dođemo na gostovanja diljem Hrvatske, mi kao hajdukovci uredno smo smješteni na zapadnoj, domaćoj strani. Tamo slušamo domaće navijanje, tamo provodimo utakmicu — iako smo došli podržati svoj klub.
Zato se nadam da će se, kada jednog dana dođe vrijeme za novi, moderni stadion — o kojem svi sanjamo — konačno malo više misliti i na nas. Da ćemo i mi napokon moći biti na zapadu. Na domaćoj tribini. Uz svoj klub. A ne na gostujućoj strani vlastitog stadiona.
Jer mi nismo fusnota, nismo dodatak.
Mi smo tribina.
Jasno je jedno ova ljubav nije obična, ova ljubav je doživotna.
Jer Hajduk je način života.
Tekst i foto: Navijač na kotačima
Leave a Reply