Postoje porazi koji bole. I postoje porazi koje jednostavno ne možeš objasniti.
Ono što se dogodilo sinoć protiv Rijeke u četvrtfinalu Kupa spada upravo u tu drugu kategoriju. To je poraz koji nije samo ispadanje iz jednog natjecanja. To je poraz koji otvara staro pitanje koje nas prati godinama: zašto Hajduk gotovo uvijek zakaže baš onda kada je najpotrebnije?
Ne govorim samo o ovoj utakmici. Pogledajte i Varaždin prošlog vikenda. Istru na Poljudu ove, pa i prošle sezone. Hajduk je imao igru, imao dominaciju, imao vodstvo. Sve je izgledalo pod kontrolom. A onda primimo gol i kao da se nešto u momčadi ugasi. Lopta je u našem posjedu, ali nema ideje, nema mirnoće, nema onog završnog udarca kojim se protivnik dokrajči.
I sinoć protiv Rijeke dogodilo se nešto slično. Utakmica koju smo imali u rukama prosuli smo u manje od pola minute. Takve stvari jednostavno ne bi smjele događati ozbiljnoj momčadi koja želi osvajati trofeje.
Znam da će mnogi opet tražiti krivce na raznim stranama – u modelu upravljanja, u politici kluba, u upravi, u trenerima. Ja osobno nisam ni za jednu ni za drugu stranu tog vječnog sukoba. Taj model sigurno ima i prednosti i mane, ali ono što smo vidjeli na terenu nema veze s tim.
Za ono što se sinoć dogodilo odgovorni su – igrači.
I to ne govorim iz ljutnje, nego iz zabrinutosti. Jer ovo više nije slučajnost. U zadnjih četiri ili pet godina izgubili smo previše utakmica koje je bilo gotovo nemoguće izgubiti. Previše puta smo imali sve u svojim rukama i onda se jednostavno raspali.
Sjetimo se samo prošle sezone. Nakon ključnog poraza od Dinama 3:1 u derbiju koji je praktički odlučivao borbu za naslov, Hajduk je već u sljedećem kolu gostovao kod Gorice. Da smo tada pobijedili, vrlo vjerojatno bismo bili prvaci prošle sezone
Ali umjesto reakcije kakvu bi trebala imati momčad koja lovi titulu, u tu utakmicu smo ušli bez energije, bez volje i bez prave reakcije. Kao da nas je taj jedan poraz potpuno psihološki slomio. I to se savršeno uklapa u obrazac koji gledamo već godinama.
Zato mislim da je problem negdje drugdje. U glavi.
Ovim igračima treba psihološka pomoć. I to ne mislim kao kritiku ili uvredu. Naprotiv. U modernom sportu to je sasvim normalna stvar. Veliki klubovi imaju sportske psihologe jer znaju da pritisak može pojesti i najbolje igrače.
A pritisak u Hajduku je ogroman.
Godine bez titule, očekivanja navijača, težina dresa, atmosfera svake velike utakmice… sve to stvara teret koji očito ponekad postane pretežak. I onda se dogodi ono što smo vidjeli protiv Rijeke – dekoncentracija od nekoliko sekundi koja uništi sve što si radio 90 minuta.
Takve stvari ne mogu se objasniti taktikom. Ni kvalitetom. To je čista psihologija.
Zato možda konačno treba otvoreno reći ono što mnogi misle: Hajduku osim kvalitete i borbe treba i mentalna stabilnost.
Jer dok to ne riješimo, uvijek će postojati strah da će se u onom najvažnijem trenutku opet dogoditi isto.
A to je nešto što ovaj klub, ovi navijači i ovaj dres više ne zaslužuju.
FOTO: Joško Herceg
Leave a Reply