Splitski sport

Još se sliježu dojmovi nakon Hajdukovog plasmana u Konferencijsku ligu i prekida čekanja na europsku jesen koje je trajalo evo 16 godina. Pobjeda protiv Rakowa u Poljskoj izgledala je kao neki američki sportski film iz 90-ih: primljen gol u završnici regularnog dijela, gol za pobjedu daje igrač kojem je to posljednja utakmica za klub, a na pauzi između produžetaka govor drži drugi igrač koji također odlazi i koji se nedavno vratio sa Svjetskog prvenstva, ali svejedno igra kao da mu život ovisi o tome.

I onda još momci jednostavno pregaze Lokomotivu na Poljudu par dana kasnije, na način koji je izgledao kao da je zagrebačka momčad igrala produžetke na gostovanju, a Hajduk se mjesecima spremao baš za Lokomotivu. Stvarno odlična partija Bijelih.

No, da se vratimo na Europu – nekako je dojam bio da Hajduk ovaj put neće zapeti. Jednostavno, samopouzdanje i optimizam je zračio iz momčadi. Teško mi je objasniti, ali osjećaj da Hajduk ovaj put prolazi nije me napuštao svih sedam dana čekanja uzvrata. Baš kao da jedan ciklus završava, a u to se fino uklopio i kraj priče sa Sigurom i Pukštasom. Bilo je drugačije ovaj put, to je sve što mogu reći.

Prolazak Rakowa donosi brojne pozitivne stvari na više razina, pa ajmo reći koju o svakoj od njih.

Hajduk

Plasman u Konferencijsku ligu vratio je Hajduk na europsku nogometnu mapu. Čim igrate Europu, reputacija kluba je drugačija. Lakše je pristupiti nekom igraču, više toga klub može ponuditi, a i kad pogledate u kakvom su Bijeli društvu, vidite da tu ima jako respektabilnih klubova. Ajax je možda i najzvučnije ime u cijelom natjecanju, ali tu su i Gent, Panathinaikos, Braga, Freiburg, Kopenhagen, Atalanta, a recimo Midtjylland je prošle godine igrao osminu finala Europa lige. Nisu to klubovi iz najvišeg ešalona europskog nogometa, naravno, ali u ovoj Konferencijskoj ligi ima jako respektabilnih momčadi. I Hajduk je među njima.

Osim prestiža, međutim, Konferencijska liga daje splitskom klubu šansu da se podigne na višu razinu i stabilizira. Recimo, dobar nastup ove jeseni mogao bi podići Hajdukov koeficijent dovoljno da bude siguran nositelj u trećem pretkolu kvalifikacija. To bi značilo bi se puno lakše dolazilo do doigravanja za ulazak u ligu i češće imalo priliku izvući neki novi Rakow u borbi za jesen. Naravno, može se izvući i neki novi Villareal, ali poanta je da bi se do tih prilika trebalo stizati češće.

Tu je, naravno, i financijska injekcija koja je klubu nasušno trebala, a koja će sada još rasti jer UEFA svaki bod novčano nagrađuje, a o zaradi na domaćim utakmicama da i ne govorimo. Nema uopće sumnje da će karte za otvaranje protiv Ajaxa planuti, a predsjednik Bilić sigurno već zadovoljno trlja ruke.

No, Konferencijska liga sama po sebi ne rješava ništa. Ona tek daje klubu priliku. Vidjet ćemo koliko će tu priliku Bijeli iskoristiti.

Momčad

Prolazak Rakowa može biti prekretnica i za samu momčad. Bilo je više nego očito da momci na sebi nose ogroman psihološki teret i uvjeren sam da mogu biti barem 20% bolji nego što su bili protiv Poljaka. Hajduk je od Rakowa bolja momčad. Uostalom, nisu Bijeli slučajno vodili pet puta u dvije utakmice, ali u tih 180 minuta igrači su se borili i sa protivnikom i sa svojim glavama. Svjesni su bili koliko su blizu povijesnom uspjehu, svjesni su sigurno bili što bi ih dočekalo da su ispali, a sigurno je bar malo prisutna bila i svijest o lošoj financijskoj situaciji u klubu. I svejedno su uspjeli.

Kao što sam već rekao, iz izjava su zračili samopouzdanje i optimizam. Nije bilo “igra se i dogodine” nego se jasno reklo “prolazimo”, čak i neposredno nakon 2:2 na Poljudu. Protivnika se time nipošto nije podcijenilo nego ga se analiziralo i vidjelo da ga se može pobijediti. Podsjetilo me to dosta na situaciju protiv Karagandyja, gdje je trener Igor Tudor nakon početnog poraza od 4:2 u Kazakhstanu jasno rekao da Hajduk na Poljudu prolazi. I tako je i bilo.

Ogroman kamen tako je sada pao s leđa ove ipak mlade momčadi koja će se sada puno lakše fokusirati na zadatke koji joj slijede. I zato mi je drago da je napravljen doček igračima – prvo, jer su napravili nešto što Hajduk nije uspio 16 godina i to zaslužuje neku vrstu proslave, a drugo jer se to ipak bio neka vrsta ispušnog ventila navijačima za sve nagomilane frustracije posljednjih godina. Osim toga, igrači su jasno vidjeli koliku podršku uživaju i igranje će, nadajmo se, sada biti mrvicu lakše. Lokomotiva je to zorno pokazala.

Trener Garcia

Satisfakciju je svakako dobio i trener Garcija kojeg je dobar dio navijača uzeo na zub zbog statusa Marka Livaje koji je, barem u ovom trenutku, druga opcija iza Michelea Šege. Pritisak na Hajdukovog trenera bio je ogroman, došlo je do toga da mu se zviždi prije svake utakmice, a u jednom trenutku su se vješali i (ne sasvim pismeni) transparenti koji su mu poručivali da ode. No, Garcija je ostao dosljedan, nije popustio pod pritiskom mase i osigurao je europsku jesen.

Uspjeh je to koji potvrđuje ispravnost njegovog puta, ali mu i daje više prostora za disanje i otkrivanje i razvijanje mladih igrača kao što je bio Mlačić, kao što bi mogao biti Hrgović, ali i drugi Hajdukovi mladići (Šutalo, pa i Šotiček ili Acapandie, Gabrić… ima ih).

Naravno, kao što smo već pisali, Garcija nije i ne smije biti izuzet od kritika, ali one moraju biti poduprte argumentima i realne. Ima puno poteza koje trener Hajduka vuče, a o kojima se može diskutirati (vrijeme kada radi izmjene, recimo), no to bi trebalo raditi na način koji nije destruktivan nego konstruktivan. Ogroman test bio je sukob s Livajom na pripremama ovog ljeta, no Garcia se nije dao pokolebati. I sada će voditi Hajduk u Europi.

“Ne donosim odluke da bi ljudi bili sretni, već što je najbolje za klub”, rekao je trener ne tako davno. Mnogi bi mogli puno naučiti iz ove njegove rečenice.

Robert Graf

Posljednji, ali ne i najmanje važan na ovoj našoj listi je sportski direktor Robert Graf koji je u klub došao u travnju, a već je napravio ogroman posao. U manje od šest mjeseci riješio se ogromnog broja igrača čija su primanja postala popriličan uteg za klub i doveo svježe zamjene koje jasno pokazuju njegovu filozofiju – mladi, gladni igrači željni dokazivanja, ali igrači koji su spremni odgovoriti na fizičke zahtjeve modernog nogometa. Istina, za većinu treba upotrijebiti Google da se sazna nešto više o njima, ali to ne umanjuje njihovu kvalitetu.

Ni za jednog igrača koji je dosad došao u Grafovoj eri ne može se reći da je promašaj – Dalisson i Acapandie su čvrsto zgrabili mjesto u početnoj postavi, a igrači poput Van Hoorenbecka i Del Morala već su se pokazali itekako korisnima. Da ne govorimo o Šotičeku ili Šutalu. Posebno je impresivno kako je odrađen kraj prijelaznog roka, nakon što su otišli Pukštas i Sigur, jer je nakon Khalila Fayada u vezni red došao Leander Dendoncker, Belgijanac s impresivnim CV-om. Malo kasnije Graf je stigao i brzo reagirati i dovesti i Carlosa Martina na posudbu iz madridskog Atletica nakon što je ovome propao posao s Almerijom zbog administrativnih zavrzlama.

Tako je Hajduk sada puno balansiranija momčad nego kada je Graf došao, a napokon su tu i famozne “šestice” koje bi veznom redu trebale dati sigurnost. Istina, malo širine bi još dobro došlo s obzirom da će se igrati na tri kolosijeka, ali i ovako momčad izgleda prilično zdravo i smisleno.

Robert Graf uvažava i surađuje s trenerom Garcijom (nešto što bi zapravo trebalo biti normalno, ali u hajdučkom kaosu ni ta spona do Grafovog dolaska nije funkcionirala), i čini se da se traži način da Hajduk ima mladu momčad sposobnu igrati moderan europski nogomet, a koju će kasnije razvijati na svoju korist i korist igrača. Ono što smo vidjeli protiv Lokomotive je svakako ohrabrujuće.

Na kraju, treba imati na umu da će loši rezultati doći, to je neizbježno. Ali vidljivo je da postoji jasna ideja da Hajduk stvori modernu, poletnu i potentnu (mladu) momčad koju će moći razvijati. I to je dugoročno najvažnije. Uz kvalitetan rad, rezultati će onda doći sami od sebe. Prvi je već tu. I Ivan Gudelj ga je doživio.

• Marko

FOTO: Joško Herceg, hajduk.hr